UTISCI O FESTIVALU

Jedna je lepota koju registrujemo culima, koja prolazi kroz razum i stize do osecanja- uvek ostaje nezavisna, sama za sebe... O njoj lako govorimo. Druga je lepota duhovna... koja nastaje duhom Istine. A istina je samo jedna.
Skupili smo se da bi naglas govorili  istim jezikom, neke je spajala samo ta zelja... druge je pored toga spajala i potreba za osmehom dragog lica.
Opet tu je i radoznalost pozelela svoje postojanje.
Bitno su postojale visine. Visine su oduvek smatrane mestima sa posebnim mocima, te stoga i zasticenim mestima. Bitno je postojala i sloboda disanja. Rasirenih ruku.
Osecanja pripadnosti.
Kao da sutra postoji!  MAJA, Backa Topola

Prvi put sam bila u NLO-u na festivalu. Bilo mi je veoma lepo i prijatno. Devojke su me divno doèekale. Drago mi je da postoji mesto kao nlo.
Dejana Mišković - Fai, Sombor
 
 
Festivalu sam se radovala kao malo dijete, nisam se razočarala. Iskreno se nadam da će se festival održavati redovno, barem jednom godišnje. Hvala NLO-u na lezbejskim vibracijama.
Tochkica – Sombor

Pokanata od NLO ne mozese da dojde vo podobro vreme za mene. Vo NLO prva pristignav a posledna si otidov. Mislam deka toa dovolno kazuva.
NLO za mene od samiot pocetok, od toa koga prv pat otidov tamu e nekoj vid sigurno mesto.Taa zenska energija i taa sestrinska poddrska se dovolno da se cuvstvuvas kako da si doma.
Uzivav vo sekoj moment od festivalot, no sepak bi go izdvoila performansot Homoorijental, kako nesto najblisko do mene, zasto go opfati problemot majka – kerka, prifakanjeto i sebe soocuvanjeto.
Cestitki i za inspiracijata i trudot na devojkite koi ucestvuvale vo rabotilnicite i cii dela bea izlozeni. Posebno mi se dopadna sto delata ne bea potpisani i so toa devojkite pokazaa edno edinstvo koe mislam deka kaj lezbejkite e mnogu potrebno.
Za kraj kako offtopic ne mozam a da ne i se zabalagodaram na Maja sto se seti da ja donese knigata koja bese tolku poucna za site nas, a posebno za mene
Uste eden moment bi sakala da izdvojam, vo momentite na druzenjeto vo NLO, se pojavi eden mal angel, koj sto ni pokaza deka majcinstvoto e prekrasna rabota. Baknezi za Zenja.
Sandra, Skopje

Moje prvo i trenutno jedino iskustvo sa lezbejskih festivala vezano je za L'art pour L'action festival koji je organizovala ¾enska, lezbejska organizacija NLO iz Novog Sada. Da se to nije desilo ove godine, ne znam kada bi mi se pru¾ila prilika da prisustvujem ovom tipu festivala.

Festivalski program je dosta ponudio, a nije bio naporan. Kroz razlièite umetnièke forme (vajanje, ples, pozori¹te, film) sa dosta originalnosti i kreativnosti, uèesnice festivala su nam pokazale kako mo¾emo uz pomoæ istih izraziti svoj stav, mi¹ljenje i emocije. Shvatila sam da je deo programa koji ukljuèuje izlo¾bu lampi i ukrasnih predmeta, kao i plesnu taèku ustvari proizvod prethodno organizovanih radionica od strane NLO devojaka. ®ao mi je ¹to nisam bila u moguænosti da prisustvojem pojedinim radionicama iz tog programa.
Ono ¹to je za mene bilo predivno jeste videti tih dana toliki broj devojaka na jednom mestu, kako se smeju, ali i tuguju, kako razmenjuju mi¹ljenja i ideje, kako iniciraju potencijalna prijateljstva.

Prisustvo na ovom festivalu je za mene bilo jedinstveno iskustvo. Bilo bi lepo nastaviti sa ovakvom praksom i svake godine dati lezbejkama mogućnost da stvore nešto lepo, a samim tim i izraze svoj stav.

Iskoristila bih ovu priliku da se zahvalim devojkama koje su radile na organizaciji festivala, a posebno na fenomenalno prijatnoj atmosferi koju su uspele da ostvare.

M.Mladenović, Nis

Mislim da je jako bitno samo to okupljanje lezbejki a pogotovo kada je praćeno nekim javnim dešavanjima. festival je na najbolji mogući način spojio lezbejke, herteroseksualni svte, kulturu, zabavu i to sve po javnim prostorima, pri čemu smo se oglasili i u medijima čime je ispunjen deo velikog cilja lezbejki da izađu iz mraka. Drago mi je što su prisustvovale lezbejke iz različitih regiona i što smo u tih četiri dana razmenile iskustva i ojačale vezu za dalju saradnju i druženje. Jako je dobra cela ta ideja izlaska u javnost i korišćenja javnih galerija i omladinskih centara. Čudno je kada se nalaziš na takvom jednom , otvorenom mestu gde, u suštini nisi zaštićen i gde bilo koja zainteresovana osoba može da uđe. To sve zajedno pomalo leći lezbejsku paranoju koje ima previše. Bitno je da nasatvimo saradnu sa mogućim raspoloživim, javnim prostorima.
Volela bih da ovaj festival postane tradicionalan i da svake godine bude sve više miroljubivih , podržavajućih posetilaca i naravno da se održava kulturni nivo festivala i angažovanje lezbejki u tu svrhu. 
Zmajče, organizatorka

Dolazeći u kuću prijateljica, u lezbejsku kuću na Zemljinom satelitu bilo je vratiti se dragim uspomenama i novim očekivanjima, starim/novim lezbejkama.
Po mom mišljenju ovogodišnje L'art pour L'action lezbejskog festivala ne možemo u potpunosti sagledati ne uzeći u obzir širi kontekst grada Novog Sada, Vojvodine i Srbije. Naime, ono što se u ovome, na prvi pogled skromnom i kratkom festivalu pokazalo, sičušno je i nejako. Ali ako sagledamo trenutačno iznimno nezavidljivu političko-ekonomsku situaciju u regiji te neka neočekivana, ponajviše farsička LGBT dešavanja, festival je bez dvojbe prava mala historija.
Naravno, ne samo zbog predanih volonterek, skoro bezumno hrbrih (dali je korektno priznati i lepih?) aktivistica ili političko feminističke strasti, ne! Historijski je na pozadini tako slučajnog fenomena, da skoro ne zaslužuje pominjanje. Ali ... Več je od proleća dalje lokalni gej pozivao pojedinke i pojedince, te organizacije na učešće na Paradi ponosa u Novom Sadu. Aktivistice NLO, trenutačno jedine pravno formalne i delujuće društveno-političke formacije lezbejki u Vojvodini, bezuspešno su ugovarale nestvarnosti tog projekta. Bez obzira na to,  taj pojedinac je nastavljajo sa svojom misijom i vizijom, Istovremeno, to su radile i NLO, ali u sasvim drugom vidu.
Zašto mi je ova skoro sporadična anekdota tako značajna, jasno je, ako na “naš” festival pogledamo kao utopičnu realnost u nekom tako tvrdo neprijateljskom okruženju što je Srbija po pitanju LGBT, ako je sagledamo u jednom tako ličnom kontekstu kao što je Čarnino odsutno prisustvo.
Po pitanju koje je Vlatka Salaja zavelo u nepromišljene pokrete u javnosti interneta i odnosa spram gradskih organa, a koje su skoro nevidljve lezbejke  ipak (skoro istovremeno kad je Salaj spremao Paradu) realizirale: na način saradnje sa lokalnim antifašističkim nevladinim pokretom, nastanjenom u divnom prostoru Crne kuće broj 13, sa velikom merom voluntarizma, profesionalizma i političke nužde te žudnje. I, najznačajnijem, hrabrošču i umećem javnog istupa. Na otvaranju izložbe, performansa i pozorišne predstave upoznala sam starijeg gospodina, umjetnika. Gledajuči posetioce, pozdravljajuči se sa prijateljcama, nisam mogla odoljeti osječaju kako je to dobro, skoro unbearable lightness! A da pri tom niko nije u svemu tome dešavanju video neku naročitu značajnost. Nikome “normalnome” ne bi ni padalo na pamet da posmatra tako nešto obično sa tim distanciranim posmatračkim očima, što gledaju na nas iz istorije još ispred Sapfo, Jean d'Arc, Rose Luxemburg i Hannah Arendt, ali meni se to učinilo tako neznačajnim, da mi je bilo odmah jasno, kako je to značajno veče. Podsetila sam se i beležki o literarnim večerima 1985. u Ljubljani, prvim javnim nastupima fantomskih lezbejki. Nestvarnih svojom lucidnom umetnošću koja nikad nije videla svetlo mainstreama i opšteg priznanja.
Festival se završio, ako se uopšte tako nešto ikad završi i zatvori, sa konferencijom za novinare, dok smo se sve mi gošće več davno bile vratile kućama. Želela bi da ponovim i na tom mestu ono što sam pisala i za LGBT novine u Sloveniji: Lezbejski festival  L'art pour l'action potvrdjuje, baš sa osvrtom na letnja dogadjanja u Novo mSadu, da postoji lezbejska kultura i umetnost, koja se razvija i povezuje čak i u veoma represivnim, nasilnim i diskriminatornim sredinama. Možda čak odande crpi inspiraciju za nove izraze i pri tome (p)ostaje  – vidljiva, kritična i proničljiva.
MAJA PAN, Ljubljana